U posljednjem desetljeću 20.st. proces internacionalizacije proizvodnje i trgovine, koji se naziva globalizacija svijetske privrede, se intenzivirao. Dominantni privredni subjekti postaju transnacionalna preduzeća koja, u svojoj poslovnoj strategiji, svjetsko tržište promatraju kao jedinstvenu cjelinu. Jedan od tokova koji stimulira proces globalizacije svjetske privrede je intenzivirana institucionalna integracija država, posebno u oblasti ekonomske suradnje. Pod institucionalnom integracijom podrazumijevamo sve oblike institucionaliziranih odnosa između država u svijetu, bilo da se radi o suradnji država kroz stvaranje međuvladinih organizacija ili suradnji kroz niz neformalnih međunarodnih grupa (na primer, Grupa 7, Grupa 77, Grupa 24 i slično). U takvim okolnostima je 1995. godine nastala Svijetska trgovinska organizacija, čime je zaokružen proces institucionalizacije u oblasti međunarodne međudržavne ekonomske suradnje. Makar je u 30-ima postignut djelomičan napredak prema trgovinskoj liberalizaciji bilateralnim sporazumima, od Drugog svjetskog rata međunarodna koordinacija politika je postignuta poglavito multilateralnim sporazumima koji nose zajedničko ime Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), koji uključuje i birokraciju i skup pravila ponašanja u međunarodnoj trgovini te predstavlja glavnu instituciju međunarodnoga trgovinskog sustava. 1995. osnovana je Svjetska trgovinska organizacija, kao formalna institucija čije je stvaranje bilo najavljeno 50 godina ranije. Svjetska trgovinska organizacija, osnovana je sporazumom koji su potpisali ovlašteni predstavnici 125 zemalja sudionica Urugvajskog kruga multilateralnih pregovora. Sve do 1994. godine, tijekom 47 godina i kroz četiri runde pregovora, GATT-om je stvaran snažan i prosperitetan multilateralni trgovinski sustav, koji je 1995. godine prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Međutim, pravila GATT-a ostaju na snazi, a osnovna je logika sustava ista. Ključni ciljevi koji se postavljaju pred neku organizaciju proizlaze iz težnji da se razriješe uočene i poznate teškoće iz prethodnog razdoblja. Na planu svjetske trgovine to su bili problemi njezine opće bilateralizacije, raširenost trgovinskih blokova i klirinške razmjene, prohibitivne carinske stope, kvantitativna ograničenja i zabrane i općenito, gotovo potpuno netransparentne vanjskotrgovinske politike. Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske ekonomske politike. No, česti su prigovori da je rad WTO-a nedovoljno transparentan za javnost. Kao takva, Svjetska trgovinska organizacija zatvara trokut trenutno najnepopularnijih globalnih institucija unutar tzv. antiglobalizacijskog pokreta, u koje se još ubrajaju MMF i Svjetska banka. WTO kojoj je cilj da trgovini osigura da se kreće olakšano, slobodno, pravedno i predvidljivo, se optužuje kako je zapravo paravan za svjetsku vladu, nereprezentativnu i nelegitimnu pošto odluke WTO-a sve više utječu na živote ljudi bez da ih je itko izabrao. WTO se okrivljuje da je postao zastupnikom interesa »gospodarskih slonova« koji nemilice gaze tržištima. Sve to rezultiralo je masovnim prosvjedima na kojima su se udružile tisuće prosvjednika koji su sve iznenadili svojom žestinom – Milenijski prosvjed protiv WTO-a. Razlog zašto više desetaka tisuća ljudi prosvjeduje jest, kako su isticali na transparentima koje nose, politika WTO-a i koja koristi samo krupnom poslovanju, a ide na štetu okolišu, radnicima, zajednici i ljudskim pravima. Od akcija protiv WTO-a u Seattle-u, diskusija o globalnom kapitalizmu i demokraciji napokon ušla u javni diskurs, te se nalazimo na rubu nove društvene revolucije. Ono za što se treba boriti je veći demokratski utjecaj građana na politiku – npr. putem referendumske prakse, tako da se više ne može dogoditi da nam o stvarima kao što su gospodarski pojas, zakon o radu, ulazak u NATO i pristupanje Europskoj uniji odlučuje samo politika. Jedino se takvim neposrednim sudjelovanjem građana i kontrolom politike može uspješno na nju utjecati. Naša nam prava nitko neće pokloniti – za njih se sami moramo izboriti.