Ovaj završni rad na temu Razvoj i dizajn proizvoda u Secesiji odabran je iz ljubavi prema umjetnosti, secesiji kao umjetničkom pravcu i prvenstveno znamenitom kiparu Ivanu Meštroviću. O samom udruženju likovnih umjetnika Austrije govori se u dvije etape, prva Secesija trajala je od osnutka, 1897. godine do raskola unutar Udruženja odlaskom Klimtove grupe, 1905.(poslije Izložbe skulpture). Nakon 1905. godine u Beču su postojale dvije Secesije – jedna koja nosi to ime, i druga, koja utjelovljuje ideju. U Udruženju su odlaskom Klimtove grupe ostali manje značajni i manje kreativni umjetnici, te će se osjetiti znatan pad u izložbenom konceptu. Franz Metzner otišao je s Klimtom i svoj će veliki uspjeh doživjeti na izložbi Kuntschau, koju je grupa organizirala 1908. godine. Tijekom desetak godina Secesije očigledan je otklon od početnog oduševljenja naturalizmom, prema sve većoj stilizaciji oblika. Pokretljivost bronci, osobito male plastike ranog secesijskog razdoblja, postajat će krajem razdoblja, sve stabilnija u svom tektonskom modeliranju. Meštrović se priklonio „starom“ Udruženju, u kojem je ubrzo postao najistaknutija kiparska ličnost, što se potvrđuje već na XXVI. Izložbi, 1906. godine, na kojoj je Zdencem života zauzeo središnje mjesto u centralnoj dvorani i stekao afirmaciju najznačajnijeg kipara Secesije. Jedini je on među kiparima iz kruga Secesije postao kiparski pandan slikarstvu Gustava Klimta, što je izričito naglašeno u ranom razdoblju izborom bizarnih tema simboličkog sadržaja, te u izrazito naturalističkom načinu njihova prikazivanja i ekspresivnoj gestici i pozama, posebice ženskih aktova. Pažnju su na Meštrovića svratili umjetnički kritičari koji su pisali o izložbama Secesije, i to Berta Zuckerkandl, Karl M. Kuzmany, Ludwig Abels, Arthur Roessler, Ludwig Hevesi i Josef Strzygowski, koji će ga redovito spominjati u svojim opširnim osvrtima na izložbe, pisanim za časopise „Die Kunst fur Alle“, „Deutsce Kunst und Dekoration“ i „Erdgeist“ ili mu posvećivati zasebne članke, također u onodobnim vodećim publikacijama i bečkom dnevnom tisku. Likovna je kritika u razdoblju secesije bila osobito poticajna, te nema samo dokumentarnu vrijednost, već je izoštrena leća kroz koju se zrcale sva pitanja početaka moderne umjetnosti i upravo pisanje o umjetnosti, kroz mnogobrojne kritike i polemike, krči put moderni.