Tema ovog završnog rada je zasnivanje i prestanak ranog odnosa. Na samu regulaciju radnih odnosa primjenjuju se mnogi propisi i opći i posebni, ali i međusobni ugovori, pod uvjetom da su sklopljeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Pored navedenog radni odnos između poslodavca i radnika uređuju i kolektivni ugovori, kao i opći akti poslodavca. U Ustavnom zakonu iz 1953. godine u čl. 5. spominje se pravo na rad. Ova odredba je nastala nakon donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja je usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine. U njezinom čl. 23. stoji: „Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i primjerene uvjete za rad i zaštitu od nezaposlenosti, Svatko bez ikakve razlike ima pravo na jednaku naknadu za isti rad, Svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se prema potrebi dopunjava drugim sredstvima socijalne zaštite, Svatko ima pravo osnivati sindikate i njima pristupati kako bi zaštitio svoje interese.“ Nakon uspostave slobodne i neovisne Republike Hrvatske uspostavljeni su i novi društveno ekonomski odnosi, koji se temelje na privatnom vlasništvu i tržišnom gospodarstvu. Prema Ustavu Republike Hrvatske poduzetništvo i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja države, a pojedinac ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakom je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnosti. Iz čega proizlazi da država treba svojom pravnom regulativom stvoriti uvjete za nesmetan gospodarski razvitak, jer samo se gospodarskim razvitkom mogu osigurati i radna mjesta. Prema tome, radna mjesta trebaju osigurati imaoci sredstava (titulari vlasništva), a država svojim mjerama (poticajnim mjerama, poreznom politikom i dr.) stvarati okvire i ozračje za razvoj poduzetništva i gospodarstva u cjelini.